Pravopis je pravilo, stil je osoba: Kako ispravi.me čuva vaš jedinstveni rukopis

U ovom članku
Kad sjednete pisati, bilo da je riječ o poruci kolegi, diplomskom radu, objavi na društvenoj mreži ili pismu koje možda nikad nećete poslati, ne pišete samo rečenice. Pišete sebe. Kako slažete riječi, koliko su vam duge rečenice, šalite li se ili ste službeni, sve je to potpis jednako osoban kao rukopis.
Zato smo od 1994. godine, otkad je na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu nastao Hašek iz kojeg je izrastao ispravi.me, vođeni jednim jednostavnim uvjerenjem: alat za provjeru pravopisa smije ispraviti pogrešku, ali ne smije prepisati osobu. Ta granica zvuči očito, ali traži stalnu pažnju, osobito danas, kad toliki alati za pisanje tekst rado „poboljšavaju” umjesto vas.
Pogreška nije isto što i stil
Pogreška je nešto što gotovo svatko prepozna kao pogrešku, bez obzira na to tko je tekst napisao i kojim stilom piše: gdije umjesto gdje, zamijenjeni č i ć, bi smo umjesto bismo, pogrešan padež, krivo napisan naziv ustanove. To su provjerljive stvari koje se mogu opisati pravilom.
Stil nije pogreška, nego izbor. Netko piše kratkim, gotovo brzojavnim rečenicama jer tako misli. Netko drugi voli duge, razgranate rečenice pune umetnutih misli. Netko i u službeni tekst unese malo razgovornoga tona, netko voli starinski izraz, netko piše riječima svojega kraja. Sve je to hrvatski jezik, a ne odstupanje koje treba popraviti.
Alat koji ne razlikuje ta dva svijeta prije ili kasnije počne „ispravljati” ono što uopće nije pogrešno, nego samo nije napisano onako kako bi to napisao sam alat.
Kad lektor postane koautor
Upravo se tu krije zamka mnogih današnjih alata za pisanje, posebno onih koje pokreću veliki jezični modeli. Zamolite ih da provjere tekst i oni ga, gotovo refleksno, počnu prepisivati: sa svojim omiljenim izrazima, svojom prosječnom duljinom rečenice, svojim uglađenim tonom. Iz uloge lektora prijeđu u ulogu koautora, a vi to primijetite tek kad svoju rečenicu usporedite s onom koju ste dobili natrag.
Rezultat može zvučati „bolje” u nekom općenitom smislu, ali više ne zvuči kao vi. U poslovnoj komunikaciji to može izbrisati prepoznatljiv ton tvrtke ili osobni glas direktora koji se obraća zaposlenicima. U osobnom pismu može učiniti da poruka bliskoj osobi zvuči kao da ju je napisao netko drugi. O tome kako se generativni modeli razlikuju od normativne provjere pisali smo i u tekstu Zašto koristiti ispravi.me, a ne alate generativne umjetne inteligencije?
Isti tekst, dva pristupa
Evo kratke poruke prijateljici, s dvije pogreške:
Javljam ti se kasno, znam. Bio je lud tjedan, ali nisam zaboravio tvoj rođendan. Nadam se da si ga lijepo proslavila, a mi bi smo to trebali nadoknaditi čim se vratim sa puta.
ispravi.me u njoj označi točno dvije stvari: bi smo treba pisati bismo, a sa puta treba pisati s puta. Sve ostalo ostaje vaše: „lud tjedan”, kratko „znam.”, ton koji je samo vaš.
Alat koji tekst „poboljšava” lako vrati nešto ovakvo:
Ispričavam se zbog kasnog javljanja. Protekli tjedan bio je iznimno zahtjevan, no nisam zaboravio tvoj rođendan. Nadam se da je proslava bila lijepa te da ćemo propušteno uskoro nadoknaditi.
Pravopisno je besprijekorno, ali to više nije vaša poruka. Tako se pišu službeni dopisi, a ne prijateljske poruke.
Što ispravi.me ispravlja
- zatipke: tekts → tekst, gdije → gdje,
- pravopis: ije i je, č i ć, đ i dž, sastavljeno i rastavljeno pisanje, velika slova u nazivima ustanova,
- gramatiku: padeže, sročnost (pet knjiga, a ne pet knjige), s i sa, bi smo i bismo, glagole s krivim dopunama, futur napisan u jednoj riječi (pogledaćete → pogledat ćete),
- interpunkciju: zareze koji nedostaju ili su suvišni, razmake prije i poslije znakova,
- brojeve i jedinice: zapis datuma, mjernih jedinica i brojeva.
Uz to postoje i stilske napomene, na primjer za pleonazme ili za upitno da li, kojemu standardni jezik pretpostavlja pitanje s česticom li iza glagola (Je li to dobro?). Označene su zasebnom bojom, kao napomene, a ne kao pogreške. Oslanjaju se na ustaljene jezične savjete, a ne na nečiji ukus. I same to kažu: za izraz zajedno s ispravi.me napominje da ga se u literaturi smatra pleonazmom, ali da „ne mora nužno biti greška, jer ga se može koristiti radi jasnoće”. Odluka je vaša.
Što ispravi.me ne dira
- red riječi, ako je gramatički ispravan,
- duljinu rečenica: ne skraćujemo duge ni ne spajamo kratke,
- izbor riječi: ne predlažemo „elegantniji” sinonim umjesto riječi koju ste odabrali,
- ton i razinu jezika: službeno ostaje službeno, opušteno ostaje opušteno,
- riječi vašega kraja: česte dijalektalne riječi, poput kaj, ča, vu ili tak, prihvaćene su i ne označavaju se. Nije moguće poznavati svaki dijalektalni oblik, pa ponekoj riječi ipak može zatrebati vaša odluka,
- ritam teksta: crtica koja unosi stanku ili niz kratkih rečenica ostaju vaši.
Ono što je neobično nije zato i pogrešno. Kad je rečenica pravopisno i gramatički ispravna, ispravi.me je prepoznaje kao ispravnu, makar bila napisana drukčije nego što se obično piše.
Što kažu brojevi
Da ispravi.me ostaje lektor, a ne koautor, vidi se i iz podataka. U prvih deset mjeseci 2026. provjerili smo 4,8 milijuna tekstova od najmanje dvadeset riječi, ukupno oko 1,45 milijardi riječi. Označili smo u prosjeku 14 mjesta na tisuću riječi, otprilike jedno na svakih sedamdesetak, a gotovo svaki četvrti tekst (24 %) nije dobio nijednu oznaku. U 59 % tekstova bilo je najviše dvije oznake na sto riječi. Golema većina onoga što ljudi napišu ostaje onakva kako je napisana.
Slično je s ispravcima označenih pogrešaka. Od 3,3 milijuna ispravaka ove godine u tri četvrtine (76 %) razlika je jedan jedini znak, a u njih 86 % najviše dva. To su zatipci i pravopisne sitnice, a ne preoblikovane rečenice.
Zadnju riječ imate vi
ispravi.me ništa ne mijenja sam. Pogreške označi, ponudi prijedloge i objasni pravilo, a ispravak upisuje tek kad ga vi odaberete. Ako je riječ namjerno napisana baš tako, zanemarite oznaku ili je dodajte u svoj rječnik.
Ta suzdržanost ne znači da smo površni. Upravo zato što se ne raspršujemo na „poboljšavanje” stila, svu pažnju možemo usmjeriti na ono što jest naš posao: da pravopisne i gramatičke pogreške uočimo temeljito i pouzdano i da istinsku pogrešku razlikujemo od jezične raznolikosti. To je zahtjevniji posao nego što se čini, jer traži poznavanje pravila hrvatskoga pravopisa i gramatike sa svim njihovim iznimkama, a ne samo usporedbu s prosječnim tekstom. Kako ispravi.me čita cijelu rečenicu, a ne samo pojedinačne riječi, opisali smo u tekstu Gramatika: ispravi.me sada čita cijelu rečenicu.
Ista suzdržanost vrijedi i za nove provjere. Svaka najprije neko vrijeme radi u pozadini, bez prikaza u uređivaču, a mi ručno pregledavamo što bi označila. Pokazujemo je tek kad je u najmanje devet od deset oznaka stvarna pogreška, a na sto ispravnih rečenica ne griješi više od jednom. Radije ćemo prešutjeti nego pogriješiti i tako vam oduzeti rečenicu koja je bila u redu.
Autor ostaje autor
ispravi.me postoji zato da autor teksta ostane autor, samo s manje pogrešaka između njegove misli i čitatelja. Ne želimo biti glas koji se čuje umjesto vašega, nego alat zbog kojega se vaš glas čuje jasnije, a da mu ne oduzme boju, ritam ni osobnost.
To smo obećavali korisnicima još devedesetih i to obećanje danas, uz sve nove tehnologije, ostaje isto. Brinemo se o pravopisu, s poštovanjem prema vašem stilu, i tako ćemo nastaviti dok god netko piše hrvatski i želi da taj tekst zvuči kao on sam.